Ideja psihodrame
Psihodrama je oblik psihoterapije koju je osmislio bečki psihijatar Jacob Levi Moreno na početku dvadesetog stoljeća i koja se razvijala do danas.

Psihodrama se temelji na ideji da je čovjek u svojoj biti spontano i kreativno biće koje je tijekom odrastanja upravo spontanost i kreativnost izgubio, te da se njima treba vratiti. Naglasak je na tome da svaki pojedinac razvija svoju spontanost i kreativnost te da ih primjenjuje za rješavanje vlastitih tema i problema.

Isto tako čovjek se nikako ne može promatrati izolirano, jer je uvijek uronjen u interpersonalne odnose u kojima igra različite uloge. Upravo se tijekom psihodramskog procesa učimo osloboditi starih odnosno «tvrdih» obrazaca uloga. Učimo nove uloge i nova ponašanja koje su ključ za sretan i kvalitetan život.

Psihodramom učimo prepoznavati vlastite emocije, razumijevati vlastita ponašanja, učimo kako prevladati strahove, poboljšavamo intimne i društvene odnose, te isprobavamo nove vještine u sigurnom okruženju. Psihodramom možemo zaliječiti prošlost, razjasniti sadašnjost i zamisliti budućnost. Također, psihodramu možemo koristiti u radu na gubitcima (važnih osoba,posla..), traumama ili poremećajima raspoloženja kao što su anksioznost ili depresija.

Psihodrama je akcijska metoda psihoterapije. Za razliku od drugih terapijskih pravaca, psihodramskom metodom smo tjelesno, emotivno i kognitivno uronjeni u terapijski proces u kojem pokušavamo bolje razumjeti sebe. Ulazimo u svoj unutarnji svijet gdje pokušavamo bolje razumjeti sebe i gdje aktivno tražimo rješenja i odgovore na svoj problem.

Kako izgleda psihodrama
Životne situacije pojedinca se odigravaju na sceni uz pomoć članova grupe. Situacije mogu biti stvarne ili zamišljene te nema unaprijed pripremljenog dramskog teksta – pojedinac (protagonist) na pozornici iznosi prizore iz svog života onako kako ih doživljava. To mogu biti scene iz života, iz sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Primjerice, dovodimo na scenu i odigravamo scenu iz budućnosti – intervju za budući posao, iz sadašnjosti – problemi u vezi ili s djecom, iz prošlosti – sukob s nadređenim ili neko traumatično iskustvo.

Kada dovedemo svoju temu na scenu te kada vidimo kako djeluje na nas, otvaraju nam se posve novi vidici, misli i osjećaji. Drugačije gledamo na vlastiti problem nego kada samo pričamo o njemu. Odigravanje scene, istraživanje kako se osjećamo u pojedinoj situaciji te sagledavanje što smo mogli/što bismo mogli napraviti, promijeniti – sve nam to daje moć i zadovoljstvo jer više nismo samo puki promatrači svoje sudbine. Posebice ako je to neki problem koji nas dugo vremena muči. Postajemo proaktivni, činimo nešto u vezi teme koja nas muči. A najljepša stvar je da svi odgovori dolaze iz nas samih. Terapeut nas vodi kroz tehnike i scene, no svi odgovori dolaze iz nas. Sami dolazite do odgovora koji je samo vaš, a uz pomoć terapeuta i grupe primičete se promjeni.

Tri temeljne faze psihodramske seanse su:
1. faza zagrijavanja- terapeut vodi grupu kroz fazu zagrijavanja gdje je cilj međusobno povezivanje članova, stvaranje optimalne zagrijanosti za rad, te pronalazak i određivanje protagonista i teme koju će istražiti. Izabire se protagonist – osoba koja radi na sceni i čija se priča aktivira uz pomoć ostalih članova grupe i terapeuta.

2. faza odigravanja (akcija)- odnosi se na rekreiranje situacija ili sjećanja protagonista. Terapeut vodi protagonistu kroz niz scena kako bi protagonist istražio svoju priču. U fazi odigravanja protagonist bira članove koji će odigrati ulogu “značajnih drugih” odnosno biti u njegovoj psihodrami. Članovi koji sudjeluju u takvim ulogama nazivaju se “pomoćni ego“. Oni mogu biti u ulozi ljudi, životinja, ideja ili bilo koje druge uloge potrebne za psihodramu.

3. faza dijeljenja- u dijeljenju protagonist ima priliku čuti kako su se drugi članovi osjećali i što su naučili tijekom njegovog rada, odnosno na koji način su se povezali s njim te kako ih je njegova priča dotaknula na osobnoj razini. Dijeli se iz pozicije “ja”, bez kritika, sugestija i vrednovanja.

Na psihodramskoj grupi učimo o sebi kroz akciju i interakciju s drugim ljudima, ulazimo u uloge njihovih značajnih drugih, mijenjamo svoju percepciju i sagledavamo drugu perspektivu. Također, povezujemo se s drugim ljudim i učimo se empatiji, što predstavlja jedno posebno iscjeljujuće iskustvo.

Psihodrama u individualnoj terapiji

Ponekad zbog posebnosti naših tema, potreba ili životnih okolnosti, ne možemo polaziti grupnu terapiju, no dobro je znati kako je psihodramu moguće koristiti u individualnom radu jednako kao i u grupi. Također, individualna psihodrama nam može koristiti kao priprema za ulazak u grupu (priprema tema koje ćemo kasnije istraživati u grupi).

Umjesto drugih članova grupe, u individualnoj psihodrami koristimo pomoćna sredstva poput stolica, šalova, kamenčića,raznih predmeta i slično, kako bismo istražili naš unutarnji i vanjski svijet.

Klijent(protagonist) u individualnom okruženju može istražiti razne teme, ideje, važne odnose:
odnos prema sebi, odnos s drugom osobom, može voditi dijalog s dijelom sebe ili drugom osobom. U sigurnom okruženju klijent(protagonist) može izraziti neizgovorene misli i osjećaje (nešto što je teško izrecivo, što je bilo zabranjeno ili neizrečeno), može istražiti vlastite snage i resurse te isprobati nove ponašanja. Time izgrađuje samopouzdanje, bolje razumije sebe, vlastite vrijednosti i ciljeve i pronalazi nova rješenja.